Rosa Postigo Pich – vrsna žena, supruga i majka

Interview s Rosom Postigo-Pich

Obitelj Postigo ama baš nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Izazivaju čuđenje i oduševljenje, bude optimizam, vjeru i nadu. Životom prije svega svjedoče Ljubav. BBC je o njima snimio dokumentarac pod nazivom “Najveća obitelj na svijetu”. Često se pojavljuju u medijima i to potpuno opravdano. Na hrvatskom jeziku dostupna nam je Rosina knjiga “Kako biti sretan s 1,2,3… djece?” Ovi ljudi nam mogu u mnogočemu biti uzor. Vjerujemo da ćete se čitajući razgovor s uvijek nasmijanom majkom 18 djece uvjeriti u sve navedeno.

Kako biste se najkraće predstavili kad bih Vas pitala tko je Rosa Postigo Pich?

Ja sam jedna optimistična, slobodna i jako sretna žena.

Odrasli ste u velikoj obitelji. Kako je to izgledalo u očima djeteta?

Da, Bogu hvala, odrasla sam u obitelji sa šesnaestero djece. Ja sam deveto dijete. Iznimno sam sretna što sam imala tako veliku obitelj. Naravno, nekad sam plakala, nekad sam se svađala s braćom i sestrama, ali kad odrastaš u velikoj obitelji imaš priliku razmišljati što se događa oko tebe, imaš više prilika služiti drugima. Još ću jednom ponoviti: jako sam sretna što dolazim iz velike obitelji.

Jesu li i Vaši prijatelji bili iz velikih obitelji?

Ne baš. Neki jesu, no većina mojih prijatelja je bila ljubomorna na našu veliku obitelj i svi su rado dolazili k nama na druženje, na ručak ili prespavati. Govorili bi: „Rosa, ti si prava sretnica. Vaša obitelj je tako zabavna, kod vas se uvijek nešto događa.“

Kako ste upoznali Josemariu i jeste li odmah znali da je on čovjek Vašeg života?

Josemariu sam upoznala na jednom kongresu u Valenciji. Bio je to susret bivših učenika škola koje su osnovali roditelji. Oboje smo išli u takve škole. On je živio u Madridu, a ja u Barceloni. Bio je to kratki susret, samo upoznavanje. Nakon godinu dana sam poslovno išla u Madrid. Moja sestra je živjela u Madridu i družila se s njegovom sestrom. I njih dvije su jedna drugoj govorile: ,,Ja imam dobrog brata.”  ,,Ja imam tako dobru sestru, moramo ih spojiti.”  (Smijeh).

Malo sam se odupirala, jer sam znala da je u to vrijeme moj sadašnji muž imao 500 prijatelja, on je rođeni lider. No, otišli smo u kazalište i eto… to je isto potvrda da naš brak dolazi s Neba. Istina da se i mi trebamo malo potruditi, no to je prvo Božje djelo.

Kako je izgledalo vaše vrijeme zaruka? Jeste li razgovarali o broju djece?

Godinu dana smo održavali vezu na 600 km udaljenosti. To je značilo 5-6 sati vožnje autom. Ja sam prva koja se udala iz obitelji. Dakle, kad smo hodali, moji roditelji, naročito otac, nisu bili prijateljski raspoloženi prema njemu. Josemaria me ostavio, da bismo se nakon tri mjeseca našli na ljetovanju zajedno, naši roditelji imaju kuće u istom ljetovalištu.Tada smo se dogovorili vjenčati. Sve vrijeme hodanja bilo nam je lako razgovarati, dijelili smo iste vrijednosti, isti sustav obrazovanja smo prošli. Razgovarali smo o tome da oboje želimo veliku obitelj. Josemaria dolazi iz obitelji s četrnaestero djece.

Kako je izgledao početak vašeg braka?

Naša prva kći Carmina rođena je s teškom srčanom bolešću. Drugo dijete nam je umrlo u dobi od godinu i pol, a treće je umrlo kad je imalo 10 dana. Doktori su rekli: „Nemojte imati više djece.“  Muž i ja smo ovako razmišljali: „Nitko ti ne može reći koliko djece trebaš imati. Pitanje bračnog kreveta tiče se isključivo supružnika, mame i tate. Ne premijera, ni tvoje mame, ni njegove mame, ni doktora.“ I evo, na kraju imamo petnaestero žive djece! Čak ni svećenik ne bi smio reći: „Molim te, Rosa, prestani rađati.“ Imali smo i prijatelje koji su svakodnevno išli na sv. Misu, pa su nam ipak govorili: „Nemojte imati više djece“. Ja sam imala 25 godina. Govorila sam ovako: „Mlada sam, mogu činiti što hoću.“ Doktori su nam rekli da nijedno od nas nije bolesno, ali kad se mi spojimo, dijete može biti bolesno. Rekli su „može“, ali to baš znači – može, a ne mora. To nitko nije mogao znati. Dva plus dva nije uvijek četiri. Eto, sada s petnaestero djece, ja sam jako, jako sretna.

Vaša poruka djevojkama koje traže muža

Kad sam imala četrnaest godina, počela sam moliti za budućeg muža. Svaki dan na svetoj Misi sam molila za dobrog muža. Kad me roditelji nisu puštali na neku zabavu, jer sam mlada ili trebam čuvati nekog od mlađe braće i sestara, rekla bih ovako: „Dobro, Bože, nudim ti ovo kao žrtvu za dobrog muža.“ No, nakon vjenčanja ne treba misliti: „Sad sam se udala i to je to“. Ne. Mi trebamo jedno drugome pomoći da svaki dan postajemo bolji. Imamo sakrament i svaki dan ga trebamo živjeti. Svaki dan mama pomaže tati da on bude bolji i tata mami da ona bude bolja. Trebamo postajati jedno. Treba znati kad je pravi trenutak za nešto reći, kojim tonom treba nešto reći. Često treba prešutjeti, pa sa supružnikom otići na večeru i onda u miru razgovarati. Svog muža povremeno podsjećam da mi kaže kako me voli, da mi kupi cvijeće, jer jako volim cvijeće. Muškarci to često zaborave. Mi ih trebamo podsjećati.

Većina ljudi, kad čuje za vas, sigurno se pita: Kako? Kako uspijevate? Kako organizirate kućanske poslove (rublje, čišćenje, kuhanje)?

Imamo dovoljno dug život za učiti kako biti bolja s mužem, bolja s djecom, bolja s rubljem i organizacijom. Osamnaestero djece ne dođe odjednom. Kod nas su dolazili godinu za godinom. Trebamo učiti o obitelji. Kako god trebamo učiti u školi, kako učimo za posao, tako treba učiti i o obitelji. Prava je znanost biti dobra mama. Kad rodiš dijete, ne dobiješ upute s njim. Odgoj djeteta je također znanost. Treba čitati dobre knjige, ići npr. na Obiteljsko obogaćivanje i sl. Problemi koji prate različite faze razvoja djece su velike prilike za nas roditelje. Prilike za razgovor s mužem, za razgovor s ljudima koji imaju više iskustva. Nije lako, teško je, ali i fantastično.

Naš najmlađi sin sada ima sedam godina, a najstariji dvadeset i tri. Bilo je puno teže kad je najstariji imao deset, pa onda su slijedila djeca s devet, osam, sedam…tad je bilo perioda kad svi plaču. Mi bismo uzeli papir i napisali odgovornosti svakome od njih. Jedan kaotičan dan, pa još jedan, pa treći kaotičan dan, e tad bismo rekli: vrijeme je za sastanak. Mama, tata i djeca. Pitali smo djecu: ,,Što se događa u kući?”

Svi znaju dobro što se događa: svi plaču, nema reda, stan nije čist. U redu, vrijeme je za novi početak. Uvijek treba počinjati iznova. Uzeli bismo papir i pitali jedno po jedno dijete:  „Što ti želiš raditi?“ Tako bismo podijelili kućanske poslove: svatko bi dobio nešto. Netko bi se brinuo oko posuđa, netko oko prašine, usisavanja itd.

Kako izlazite na kraj s rubljem i obućom?

Ako ne pospreme odmah, pustim ih dan, dva i onda kažem: „Sad ste gladni, ručak je gotov, no molim vas, idite pospremiti svoje cipele i onda možete jesti.“ Tinejdžeri se jako vole presvlačiti, djevojke posebno, pa robe zna biti posvuda i također dan, dva ne reagiram i onda dođu s pitanjem da bi išli nekamo, a ja kažem: „Čim pospremite svoju sobu“, i sl. Tu sam nepopustljiva. Nema veze ako se nekome žuri ili će zakasniti, red mora postojati.

Što se rublja tiče, još sam nešto naučila, a to je reći: „Ne, hvala“. Naime, često su mi se nudile poznanice da nam daju odjeću, jer nas je puno. Velika je zamka u gomilanju stvari koje nam ne trebaju. Ima puno ljudi kojima je potrebnije, koji nemaju ništa. Nema smisla imati stvari koje će nam možda jednog dana trebati. Ako godinu dana nešto nisi obukao, molim te, proslijedi to dalje. Daj siromašnijima. Nama je lakše, jer su nam djeca u školi u uniformama. Preko vikenda ne trebaju puno stvari. Ponavljam, nauči reći: „Ne, hvala. Imam dovoljno“. Pogotovo nama ženama to nije lako, ali isplati se.

S koliko godina učite djecu da preuzimaju određene obveze?

Već kad prohodaju mogu sami baciti pelenu u smeće. S četiri godine ih učimo kako slagati rublje i staviti ga u ormar, to je za njih tada igra. Djeca u dobi tri do četiri godine vole ove igre. Njima je sve igra. Slaganje hlača je igra, slaganje majice, stavljanje u ormar, sve je igra. Kad tako krenemo, više nikad ne uvodim red u njihove ormare, bez njihovog sudjelovanja u tome. Ja sam s njima da im pokažem kako se to radi, ali to je sada njihova obveza. S njima sam da im otvorim ladicu ako im je teško, no oni slažu.

Kako vaša djeca reagiraju na činjenicu da trebaju brinuti o mlađoj braći i sestrama?

Naša su djeca podijeljena u parove. Najstariji brine o najmlađem, drugi po redu o predzadnjem, itd. Jednom mi je jedna baka rekla kako naša djeca sigurno stalno rade doma. Zamolila sam tada svoju 16-godišnju kćer da odgovori ovoj baki koliko vremena ona dnevno radi u kući. Teresa je odgovorila: „10-tak minuta“. To je zato što nas je puno doma. Pronaći nekome cipele, natočiti čašu vode, kupiti blok za crtanje, to sve mogu starija djeca. Ova baka je onda nastavila s ispitivanjem: „A kad se ti udaš, bi li htjela isto imati puno djece?“ Teresa je odgovorila: „Pa, naravno. Ja sam jako sretna u našem domu, to nije samo mamin i tatin dom, to je dom svih nas“.

S obzirom da su starija djeca dosta uključena u pomaganje mlađima, nedostajete li Vi kao roditelj mlađoj djeci?

Ja sam uvijek tu. Mama je uvijek mama. Odgoj je zadaća roditelja. Naša starija djeca ne odgajaju, nego pomažu u aktivnostima oko mlađe djece. Ove njihove aktivnosti jako pozitivno utječu i na njihove međusobne odnose. Braća i sestre nisu rivali, oni su prijatelji. To se pogotovo vidi kako djeca rastu. Dok su mali, više se i svađaju i potuku se, no kasnije su najbolji prijatelji, jer su to prijatelji za cijeli život. Roditelji trebaju učiti djecu tome da postaju međusobno dobri prijatelji. Poticati ih na praštanje i traženje oprosta. Djeca, dok su mala, jako su sebična, no kako rastu sve više se zbližavaju, prvenstveno jer dijele iste vrijednosti.

Kako ste se odlučivali na novo dijete? O čemu ste vodili računa?

Nakon svakog poroda smo muž i ja razgovarali o tome. Papa govori da moramo biti odgovorni roditelji. Gledali bismo kakvo je moje zdravlje, prvenstveno emocionalno, kakve su nam financije i pitali smo se možemo li primiti još jedno dijete ili ne. Sagledali bismo naša primanja, jer nije odgovorno primiti dijete o kojemu se zbilja ne možeš nikako brinuti, no kod nas je poznata izreka: dijete dolazi s kruhom ispod ruke. Mi smo svjesni da je dijete dar od Boga. Najveći dar. I dijete kao Božji dar je za uvijek, uvijek i uvijek. Ovdje može živjeti i devedeset godina, ali poslije toga je novo vrijeme u vječnosti. Bog nam je dao slobodu i ako je odluka tate i mame primiti još jedno dijete, to dijete je za uvijek, uvijek i uvijek. Ta odluka treba biti donesena u slobodi, zajednička odluka tate i mame. Možda će dijete umrijeti odmah, možda će živjeti tri godine, možda  osamdeset. No, poslije toga je vječnost.

Puno ljudi nije svjesno da najveći problem današnjice nije novac, nije hrana. Najveći problem je usamljenost. Mnogi na početku života žele slobodu, ne žele djecu ili žele jedno dijete, egoistični su. Koncentrirani su na onaj mali dio života dok su jako aktivni. No, ljudi danas žive i do devedeset godina. Tko je bio egoist kao mlad, taj nema ni prijatelja. Jer da bi imao prijatelje, trebaš se žrtvovati, trebaš služiti. Najtužnije je kad netko misli samo na sebe i važan mu je samo „ja, ja i ja“. To nije sreća. Za sreću je potrebno prvo misliti na druge.

Jeste li imali strah od trudnoće i poroda?

Naravno da sam se bojala. Sedamnaest puta sam primila epiduralnu anesteziju. Svaki put se bojiš. Bojiš se boli. Doktori su nam često govorili kako će biti teško, da postoji mogućnost da ćemo dobiti bolesno dijete. Redovno bi nam nudili mogućnost abortusa, da ubijemo svoje dijete. Rekla bih: Znam da bi mi vlada platila abortus, ali mi ne želimo ubiti svoje dijete. To je naša odluka. Takve ponude su se ponavljale u više trudnoća i svaki put bismo rekli: Nema veze ako je dijete bolesno, mi želimo roditi svako svoje dijete.

Kako ste djecu pripremali za novu bebu? Je li bilo ljubomore?

O da, naravno da je bilo ljubomore, pogotovo kod male djece. Mala djeca su egoisti, žele mamu samo za sebe i to stalno. Ali mama ima samo dvije ruke, ne više. Svaki dan molimo krunicu doma i kad sam imala oko 40 godina i vrijeme mog rađanja je bilo pri kraju, djeca su u nakanama znala moliti: Bože, pošalji nam trojke. Naša djeca su svjesna da su oni radost našega doma.

Kako ste se nosili s dječjim svađama i tučnjavom?

Dozvoljavali bismo im da se bore, da se tuku. Dečki posebno to vole. No rekli bismo: „Ne želimo ići u bolnicu. Jučer smo s nekim bili u bolnici zbog upale uha, prekjučer je netko imao operaciju srca i sl., zato – možete se tući, ali ne želim vidjeti krv i ne želim ići u bolnicu radi šivanja.“ I ograničili smo to na jedan put dnevno (da se smiju potući). Ono što puno pomaže jest uključivanje djece u neki sport gdje će oni istrošiti većinu svoje energije.

 

Koliko je muž uključen u odgoj djece, koliko vremena njih dvoje provode zajedno, o važnosti zajedničke obiteljske molitve i još puno toga… pročitajte u nastavku ovog razgovora (ovdje).


Maja Tenšek / Žena  Vrsna
Foto: Žena Vrsna